Intervju: Ranko Škrbić
Investicijom u znanje gradimo bolju i ljepšu budućnost
Nakon sedam godina na mjestu ministra zdravlja, profesor dr Ranko Škrbić više nije pod lupom javnosti kao tada, ali mu ta pažnja ne nedostaje. Mogućnost da kao dekan Medicinskog fakulteta učestvuje u organizovanju nastavnog procesa, naučnim istraživanjima na koja je stavljen fokus ove visokoškolske ustanove, povezivanjem sa stručnjacima širom svijeta, nešto je u čemu pronalazi inspiraciju. Okupljanje najboljih, otvaranje ka svijetu u kom će domaći stručnjaci učiti da bi se vratili sa znanjem i širiti ga mlađim kolegama, internacionalizacija u kojoj će Banjaluka biti odredište stranih studenata, dio su njegove vizije za Medicinski fakultet u Banjaluci. Zanimljiva je priča o tome šta je sve oblikovalo njegov put i ideje, a započeli smo je pitanjem: Ko je Ranko Škrbić?
- Bivši košarkaš „Potkozarja“, današnje Igokee, gimnazijalac Banjalučke gimnazije, student Medicinskog fakulteta u Banjaluci… A danas, Ranko Škrbić je univerzitetski profesor, akademik, porodični čovjek, oženjen, otac tri kćerke, čovjek sa mnogo prijatelja koji voli da se druži sa njima, voli da pravi vino, a u slobodno vrijeme da se bavi sportom. I kad dođe veče, onda sam neko ko sjedi do kasno u noć i čita najnovije naučne publikacije ili sjedi za kompjuterom i piše naučne članke.
Ljudi teže da rade manje sa godinama, kako se Vama desilo suprotno?
- Od kako sam se, nakon javnih političkih funkcija, vratio u naučnoistraživačke vode poželio sam da nadoknadim sve što nisam stigao ili sam propustio da odradim. Sad imam više znanja i iskustva koje sa zadovoljstvom prenosim na mlađe kolege, pa me raduju brojne publikacije koje nastaju iz timskog rada sa mladim kolegama. Čini mi se da sad više čitam i više učim nego prije. Razvijam timove koji rade brojna istraživanja, realizujemo mnoge projekte i sve to me pokreće. Imam pozive za gostujuća predavanja, pa sam tako nedavno bio u Temišvaru, a već imam poziv da u februaru držim predavanje na jednom kongresu u Indiji, potom u Bratislavi na jedan sličan kongres, a da ne spominjem ove domaće i regionalne skupove i kongrese. Ovih dana sam dobio izuzetnu ponudu da budem urednik knjige koju izdaje „Špringer“, a čija tema će biti terapija kardiovaskularnih oboljenja. To je veliko priznanje. Isto tako, nedavno sam dobio ponudu da budem član uređivačkog odbora časopisa „Molecular and cellular biochemistry“, a na poziv koji mi je uputio profesor Roberto Bolli, glavni urednik, koji je ranije bio na čelu časopisa „Circulation Research“, takođe časopis vrhunskog renomea. Tako nešto se ne odbija i bilo bi neozbiljno da kažete da nemate vremena, a ljudi vas hoće u svom timu jer vam vjeruju i cijene vaš rad. To je satisfakcija i priznanje za sve ono što sam radio do sada.
Predvodili ste delegaciju stručnjaka sa Vašeg fakulteta koja je u Temišvaru imala zapažen nastup, o čemu se tu radilo?
- Riječ je o konferenciji Evropske sekcije Internacionalne akademije za kardiovaskularna istraživanja - IACS, a ja sam član izvršnog odbora te organizacije. Mi smo prije tri godine bili domaćini šeste evropske i sedme američke konferencije koja je održana u Banjaluci. Zbog epidemije kovida Amerikanci nisu mogli da organizuju svoj sjevernoamerički skup, pa su nas pitali da li mogu da se pridruže evropskom skupu i to je bio jedinstven slučaj da je jedan grad bio domaćin i sjevernoameričke i evropske sekcije IACS-a. Bilo je to veliko priznanje za mene i sve moje saradnike. Od prije dvije godine sam primljen u tu akademiju koja ukupno broji 250 članova u svijetu i ne može imati više. Počastvovan sam da sam u tom društvu, zajedno sa još nekoliko kolega iz regiona, te što sam izabran u Izvršni odbor evropske sekcije. Konferencije se održavaju u različitim gradovima, ove godine je to bilo u Temišvaru, pa sam iskoristio priliku da povedemo što je moguće više mladih istraživača iz našeg Centra za biomedicinska istraživanja i da predstavimo rezultate naših istraživanja. Bilo nas je ukupno 16, imali smo pet poster prezentacija od kojih je poster jedne naše mlade koleginice bio nagrađen kao najbolji, a ja sam imao dva pozivna predavanja. Radi se o oblasti kardiovaskularnih istraživanja, što bazičnih, što kliničkih, što translacijskih, odnosno onih gdje se neki klinički problem pokušava razriješiti u laboratoriji, odnosno u našem istraživačkom centru. Bez obzira na napredak medicine, mi možemo reći da danas još daleko više ne znamo, nego što znamo te su zbog toga ovakva istraživanja bitna i zbog toga se ponosimo na naš istraživački centar. Nema savremene kliničke medicine ukoliko paralelno s njom ne razvijate i naučnoistraživački rad.
Istakli ste da se Medicinski fakultet u Banjaluci ističe po rastu broja istraživanja, šta možete reći o Centru za biomedicinska istraživanja koji je pokretač u toj oblasti?
- Ovakav centar nije postojao ranije. Kada sam izabran za dekana, imao sam viziju osnivanja jednog takvog centra u koji sam sublimirao sve znanje i iskustvo, nastalo tokom školovanja i usavršavanja u inostranstvu. Nastojao sam da pozitivna iskustva iz sličnih centara i istraživačkih laboratorija unesem u organizaciju našeg Centra za biomedicinska istraživanja. Nakon razgovora sa resornim ministarstvima u Vladi dobili smo na raspolaganje zgradu bivšeg Urbanističkog zavoda te smo, nakon adaptacije prostora, odmah počeli da koncentrišemo opremu koju imamo na Fakultetu, da nabavljamo novu i da opremamo jednu po jednu laboratoriju. Danas je naš centar opremljen sa sedam savremenih laboratorija, a moj cilj kao dekana je da mladim istraživačima koji rade u našem centru osiguram svjetske uslove za istraživanja, da ih povežem sa kolegama iz drugih, sličnih istraživačkih laboratorija, da odu u svijet, da se predstave, usvoje nove vještine i znanja i da vide kako stvari funkcionišu u svijetu. U Centru danas radi oko 30 mladih ljudi, a svi asistenti i saradnici Fakulteta kad nisu u nastavi provode vrijeme u Centru i bave se istraživanjima. Ozbiljne radove radimo i imamo šta da prezentujemo, rezultate istraživanja objavljujemo u međunarodnim časopisima, a to podiže vidljivost Fakulteta i Univerziteta. Kad imate takve rezultate onda to drugi znaju da cijene. Jedna naša mlada koleginica je u septembru bila na konferenciju u Tampi, na Floridi, i tu je osvojila dvije nagrade. Sad spremamo drugog mladog kolegu da ode na dvogodišnje istraživanje u Kaliforniju gdje će imati priliku da se bavi najsavremenijim tehnikama istraživanja iz oblasti kardiovaskularne medicine i metabolizma. Očekujemo od njega da tamo završi istraživanje, objavi radove i uradi eksperimente za svoj doktorat, a zatim da se vrati u Banjaluku i da na našem fakultetu odbrani doktorat. Uspostavili smo kontakte sa brojnim institucijama i istaknutim pojedincima pa u te laboratorije i institute šaljemo naše saradnike na razne edukacije. Prije nekoliko godina dvije koleginice su bile u Izraelu da nauče nove tehnike analize koštanog tkiva, drugi su bili u Zagrebu, a prošle sedmice su dvije koleginice bile u Ljubljanu da nauče nove molekularne metode koje se koriste u savremenim istraživanjima. Imperativ je da šaljemo mlade ljude u inostranstvo da nauče nešto novo, da se obogate znanjem i da se sa tim znanjem vrate na svoj fakultet da bi ovdje stečeno znanje iskoristili za opšti prosperitet.
Treba napomenuti da svaki objavljeni naučni rad i njegovo kasnije citiranje podiže nivo čitavog Univerziteta.
- Tako je. Broj objavljenih radova u zadnjih pet godina je značajno porastao i to u časopisima koji imaju izuzetan faktor uticaja. Sve to podiže naš fakultet i univerzitet na svjetskim rang-listama. Mi dajemo veliki doprinos prepoznatljivosti Univerziteta u Banjaluci, jer više od polovine svih međunarodno objavljenih radova dolazi sa Medicinskog fakulteta. Uveo sam praksu da na Dan fakulteta, a to je uvijek 15. novembar, najbolji istraživači, tj. profesori, asistenti ili saradnici, novčano budu nagrađeni i da im se oda javno priznanje. Nagrade dodjeljujemo u nekoliko kategorija; za najveći broj objavljenih radova u prethodnoj godini, za rad objavljen u časopisu sa najvećim faktorom uticaja te za ostvaren najveći broj citata za određeni rad. Treba napomenuti da Fakultet izdaje časopis Scripta Medica koji je u posljednjih pet godina postao značajno bolji i koji je indeksiran u velikom broju međunarodnih citatnih baza. Časopis izlazi na engleskom jeziku i svakim danom dobijamo sve više radova iz cijelog svijeta, što dodatno diže rejting ne samo časopisa, već i rejting Fakulteta.
Čuli smo šalu da među naučnim radnicima postoje prelazni rokovi kao u fudbalu. Svi se bore da privuku najbolji kadar; kako se borite Vi?
- Još dok sam bio ministar zdravlja, zauzeli smo stav da najbolji studenti treba da dobiju posao, bilo da će im to ponuditi klinički centar, dom zdravlja, a ponajprije Fakultet. Taj trend smo nastavili te svake godine Medicinski fakultet primi najbolje studente medicine, stomatologije, farmacije, jer oni su najbolja garancija da će kvalitet onoga što radimo biti veći, posebno ukoliko u njih dodatno uložimo, pošaljemo ih na usavršavanje u inostranstvu s ciljem da se vrate obogaćeni znanjem i kontaktima. Oni kasnije postaju nastavnici koji po istom principu školuju druge. Osim toga, otvorili smo vrata svima koji su završili fakultete bilo gdje u svijetu i žele da se vrate. Prije godinu dana vratio nam se mladi kolega koji je doktorirao u Japanu i tamo radio devet godina. Naravno da su mu vrata bila otvorena i odmah sam mu ponudio posao na našem fakultetu. Jako smo ponosni na njega, jer je on ove godine objavio rad sa najvećim impact faktorom, odnosno faktorom uticaja. Tu je i jedna koleginica koja je doktorirala u Njemačkoj, koja već nekoliko godina radi kod nas. Druga stvar koju radimo jeste da dovodimo ne samo mlade, već i one koji će učiti mlade. Napravili smo listu gostujućih profesora koji nam dolaze iz cijelog svijeta, od Novog Zelanda i Australije do Norveške, Indije, Japana, Amerike, Engleske, Kanade... Oni dolaze da održe povremena predavanja, a u svojim matičnim ustanovama oni su naši promoteri, naši ambasadori u svijetu. Nekoliko vrsnih kolega, profesora iz Beograda, Novog Sada, Kragujevca, Niša, takođe redovno dolaze na naš Fakultet i zahvaljujući njima značajno smo podigli kvalitet rada u našem centru, jer svako od njih donosi neku novinu iz svoje oblasti istraživanja. Na taj način pravimo mrežu istraživača i institucija koji nas afirmišu i pomažu nam da napredujemo. Imamo dobru saradnju sa kanadskim univerzitetom u Vinipegu, gdje će jedna koleginica otići na postdoktorsko usavršavanje. Mi školujemo ljude da odu vani, da tamo završe doktorate i specijalizacije, a na nama je da stvorimo uslove da se vrate, da nastave svoja istraživanja u našem centru te da tako doprinesu razvoju naše sredine i našeg društva. Ako mladi ljudi vide da ovdje, kod kuće, u svom gradu, imaju sve uslove za rad te da naš rad ne zaostaje za onim što se radi u Americi ili Evropi, onda će oni sa zadovoljstvom ostati ovdje.
Primjetno je da imate dosta stranih studenata. Odakle oni dolaze i šta ih privlači?
- Već drugu godinu za redom upisujemo studente iz drugih zemalja koji kod nas studiraju medicinu na engleskom jeziku. Prošle godine smo imali studente iz Indije i Turske te jednu djevojku iz Njemačke. Ove godine, uz studente iz tih zemalja, imamo grupu studenata iz Bangladeša te studente iz Sirije, Azerbejdžana i jednog studenta iz Italije. Nastava se, kao što rekoh, odvija na engleskom jeziku, a svi naši nastavnici i saradnici govore engleski jezik i drže predavanja i vode vježbe na engleskom. Kao što se može vidjeti, ostvarili smo jedan važan korak u internacionalizaciji Fakulteta. Prije svega, morate imati kvalitet da bi ljudi došli da ovdje uče. Naši studijski programi su akreditovani i međunarodno priznati te ne čudi što mladi ljudi iz raznih krajeva svijeta hoće da studiraju kod nas. Imali smo dobro predstavljanje, imamo jako dobar dvojezični sajt koji je posjećen. To vidimo po reakcijama naših ljudi u inostranstvu koji nam često pišu i koji ne kriju zadovoljstvo što mogu da prate dešavanja i nove trendove na Fakultetu na kome su i oni nekad studirali. Strani studenti su oduševljeni Banjalukom i gostoprimstvom naših ljudi. Dosta njih je ranije studiralo u Ukrajini i kad sam pitao u čemu je razlika, oni kažu da ovdje svi govore engleski; i u prodavnici i na ulici ljudi znaju dovoljno da se sporazumiju, tako da se i oni mnogo bolje snalaze. Zatim, grad je bezbjedan, gostoprimljiv, a i naši domaći studenti su im se našli na usluzi. Sve se to nadaleko čuje. Ja sam u maju ove godine posjetio Indijski institut za medicinske nauke koji na jednom mjestu okuplja bolnice, fakultete, studentske domove i gdje su rukovodeći ljudi tog instituta bili zainteresovani da im predstavim naš fakultet. Napravili smo jedan film, namijenjen stranim studentima, koji je dosta pomogao boljem predstavljanju našeg fakulteta. Njihovi zdravstveni autoriteti su se raspitivali o nama, bili su veoma zadovoljni onim što nudimo u nastavnom procesu. Na kraju, naš studij je jeftiniji nego na zapadu.
Kako je izgledao Vaš životni put, kako ste se odlučili za medicinu?
- Odrastao sam u Aleksandrovcu, a još u osnovnoj školi sam naginjao prirodnim naukama. Zanimali su me biologija, fizika i hemija više nego drugi predmeti. Nekako sam se vidio u medicini, pa sam već u osmom razredu znao nazive dugih kostiju čovjeka na latinskom, iako me niko nije tjerao da to znam, jednostavno sam volio. Nakon osnovne škole, ipak, niste sigurni za šta ste, pa sam odlučio da upišem gimnaziju, a i tu se ponovilo isto. U školu sam stalno nosio sportsku torbu, jer prije podne sam bio na nastavi, a popodne na košarkaškom treningu. U to vrijeme je bio otvoren Medicinski fakultet i kad su studenti medicine došli u školu da predstavljaju fakultet, bio sam u prvom redu da slušam. Odlučio sam se da ću upisati medicinu. Prošao sam na prijemnom ispitu, a onda sam tokom pet godina studija naprosto proletio kroz fakultet. Toliko sam bio zagrijan za učenje i posvećen učenju da nisam pao ni na jednom ispitu, bilo je samo pitanje da li će ocjena biti 8, 9 ili 10. Kada sam završio fakultet, kao svaki mlad ljekar, posebno muškarac, svima je želja da budu hirurzi. Ja sam bio zaluđen neurohirurgijom i odmah upisao postdiplomski studij u Zagrebu na PMF-u, jer su imali jedan smjer koji se odnosio na neuro nauke. Međutim, jedan dan me je pozvao tadašnji dekan Branko Pikula, divan čovjek i izvrstan pedagog, koji je predložio da budem asistent profesoru Rajku Igiću na farmakologiji. Ja sam tad radio u Domu zdravlja u Laktašima i imao sam želju da pređem u Klinički centar na neurohirurgiju, ali me on ubijedi da se, ipak, prijavim, a da mogu poslije biti preraspoređen internim konkursom na hirurgiju. Kad sam upoznao profesora Igića sve se promijenilo. On mi tad reče da ako budem pokazao interes za istraživanja i ako budem vrijedno radio da će me poslati na usavršavanje u Ameriku, na Univerzitet Ilinoj u Čikago. Dobiti takvu ponudu tad!!? Pa to je bilo nešto nevjerovatno za mene.
Jeste li otišli u SAD?
- Ispostavilo se da od Amerike nije bilo ništa, ali mi je profesor već tad bio dogovorio odlazak u Japan, kod profesora Šigitošija Čibe na Šinšu Univerzitet. Oni su bili prijatelji sa doktorskih studija u Americi, a profesor Čiba je rukovodio laboratorijom za kardiovaskularnu farmakologiju. Nisam dugo čekao, pa sam za nekoliko mjeseci dobio pozivno pismo i obavještenje da ću primati najprestižniju stipendiju japanske vlade. Tako sam već u oktobru 1989. spremio kofere i otišao u Japan, gdje sam više od godinu dana radio na istraživanjima, a već nakon šest mjeseci sam počeo objavljivati radove. Tada sam već bio odustao od neurohirurgije i po povratku sam odlučio da nastavim svoje usavršavanje u farmakologiji. Već sam bio asistent na Fakultetu u Banjaluci, odbranio sam magistarski u Zagrebu pred sami početak rata, a tri godine nakon toga, na osnovu rezultata istraživanja u Japanu, u dogovoru sa profesorima Čibom i Igićem, odbranio sam doktorsku disertaciju u Beogradu 1994. godine. Iste godine sam bio biran u zvanje docenta i postao sam šef Katedre za farmakologiju i toksikologiju na našem fakultetu. U narednom periodu sam išao na usavršavanja u London, Barselonu i Bristol, u nekoliko navrata, a krajem 1999. godine sam položio specijalistički ispit iz kliničke faramkologije na Univerzitetu u Novom Sadu. Tad je već počela moja tijesna saradnja sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom koja i danas traje. Osim toga, Evropska komisija je od 1999. do 2002. godine provodila nekoliko projekata za reformu farmaceutskog sektora i reformu zdravstvenog sistema u BiH, tako da sam ja bio regionalni koordinator za implementaciju tih projekata. Faktički sam kroz te projekte prošao edukaciju zdravstvenog menadžmenta i zdravstvene ekonomije. Kako su čudni ti životni putevi. Sve to znanje i iskustvo mi je kasnije pomoglo u životu, a posebno onda kada sam početkom 2006. izabran za ministra zdravlja u Vladi Republike Srpske.
Kako pamtite period kad ste bili ministar?
- Bio sam ministar od 2006. do 2013. godine, a iskustvo odranije mi je pomoglo u organizaciji zdravstvenog sistema. Iako akademski backgraund pomaže da razumijete mnoge stvari i olakšava vam posao, ipak, dobre vještine upravljanja su zapravo osnove za prosperitetan rad ministarstva. Mislim da sam dobro vodio ministarstvo i da sam uradio brojne stvari koje ranije nisu postojale. Posebno se ponosim razvojem porodične medicine, razvojem nekih specijalističkih centara kao što su Centar za moždani udar, Jedinica za intenzivnu medicinu, Centar za dojku, Centar za radioterapiju, koji je jedan od najopremljenijih u ovom dijelu Evrope. Tu treba dodati i novi sistem dijalize kroz koncept privatno-javnog partnerstva, zatim formiranje Zavoda za sudsku medicinu, Zavoda za transfuzijsku medicinu..., sve su to važni projekti na koje sam ponosan. Zatim, predsjedavao sam zdravstvenom mrežom Jugoistočne Evrope, foruma koji okuplja deset zemalja, a te 2011. godine u Banjaluci je i ministar zdravlja Izraela potpisao deklaraciju pristupa toj mreži. Sve je to doprinijelo novom međunarodnom afirmisanju i ministarstva i čitave Republike Srpske. Vi na taj način i svoj lični kredibilitet unosite u instituciju, a institucija vama daje dodatni kredibilitet, tako da se to nadopunjuje. Zahvalan sam svim kolegama u Vladi koji su imali razumijevanja da je to što radim potrebno, jer bez te podrške to ne bi išlo.
Kako se desilo da postanete ambasador BiH u Beogradu?
- Godine 2013. pozvali su me predsjednik Milorad Dodik i član Predsjedništva Nebojša Radmanović da mi saopšte da, prvi put od postojanja, Republika Srpska treba da predloži ambasadora BiH u Srbiji te da je njihov prijedlog da to budem ja. Nisam ni pomišljao da ću se jednog dana baviti diplomatijom, iako sam kroz ministarski posao u Vladi imao i diplomatske obaveze i veoma često sam sarađivao sa brojnim ambasadama i učestvovao na brojnim međunarodnim forumima i predstavljao Vladu na sastancima u Vašingtonu, Njujorku, Kopenhagenu sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom, Ujedinjenim nacijama, Svjetskom bankom... Vidio sam to ne samo kao novi partijski zadatak, već i kao novi izazov u životu. Prvo sam prošao trening u MIP-u, u Sarajevu, kroz koji prolaze svi budući ambasadori u trajanju od tri do šest mjeseci, a to podrazumijeva upoznavanje sa diplomatskim protokolom, upoznavanje sa detaljima iz bilateralnih i multilateralnih odnosa, konzularnim poslovima, regulativom, ekonomskim odnosima… Bio mi je poznat politički milje i ovdje i u Srbiji jer sam kroz dugogodišnji angažman i aktivnosti SNSD-a bio u kontaktu i sarađivao sa ključnim političkim ličnostima iz Srbije. Sa vodećim ličnostima politike iz Srbije sam bio veoma blizak, naravno da sam kao ambasador poštovao diplomatske protokole, ali kad bismo bili van posla imali bismo otvoren i prijateljski odnos. Ta kratka ekskurzija u diplomatiju me je mnogo obogatila i dala mi novo iskustvo, jer upoznate diplomate iz cijelog svijeta, sarađujete s njima, razmjenjujete iskustva, srećete brojne ljude iz svijeta politike, biznisa, kulture, sporta.. Nakon dvije godine je došlo do promjene strukture vlasti u Sarajevu te sam, u dogovoru sa predsjednikom Dodikom, podnio ostavku na funkciju ambasadora. Mislim da je to bila pametna odluka u tom trenutku. Nakon devet godina, bilo je vrijeme da se vratim onome što je moje osnovno zanimanje. Vratio sam se na Fakultet i već nakon mjesec dana sam bio zamoljen od tadašnjeg dekana da organizujem i vodim doktorske studije na našem fakultetu. Godinu dana nakon toga, kolege su me predložile da se kandidujem na mjesto dekana te sam na izbornoj sjednici Fakulteta 2016. godine dobio bezrezervnu podršku svih članova Naučnonastavnog vijeća da rukovodim Fakultetom u narednom mandatnom periodu.
Često spominjete svoje košarkaške dane; šta ste naučili iz košarke što Vam je koristilo u životu?
- Nikad neću zaboraviti našeg trenera košarke pokojnog Milana Tošića, zvanog Prle. On je bio pomoćni trener Ranku Žeravici kad je Jugoslavija osvojila prvo svjetsko zlato u Ljubljani 1970. godine, a bio je i trener ljubljanske „Olimpije“. Jednom prilikom je prekinuo trening jer smo kasnili, svako iz svojih tinejdžerskih razloga. Održao nam je tad lekciju koja bi se mogla svesti na to da kad nešto radite, to morate da radite istinski, s ljubavlju i do kraja. Ako si na košarci, onda igraš da pobijediš. Ako si u školi, onda učiš da što prije naučiš. Drugim riječima, moraš biti posvećen i istrajan u tome što radiš. Meni je to ostalo ucrtano u sjećanju i kad god sam igrao košarku, igrao sam da pobijedim, a ako izgubim onda čestitam protivniku i odmah zakazujem revanš. Mene je držala ta želja za pobjedom, želja da se ide naprijed. Morate imati ljubav za to što radite i morate biti posvećeni. Morate raditi sto odsto, biti istrajni u tome i imati imperativ da budete najbolji u tome što radite. Nastojim da tu posvećenost i imperativ pobjede prenesem i na druge.
Volim basket, ali nije to sport za rekreaciju
Bio sam kod kolege kardiologa i on mi je predložio da izmjerimo pritisak i uradimo EKG. Hajde, kažem, nisam odavno kontrolisao srce. Kad je čitao rezultate, reče mi da je pritisak normalan a da je frekvencija, tj. broj otkucaja svega 49, što je više nego dobro, a to znači da imam sportsko srce, s jakim udarnim volumenom i da se ne troši puno da ispumpa krv. Košarka je ostavila traga, a stalni i naporni treninzi su učinili da mi srce uđe u kondiciju te sporije kuca. Košarku više ne igram, ali ostala je bazična kondicija koju sam stekao dok sam aktivno trenirao. Jednom sam pričao sa bivšim košarkašem i trenerom Acom Petrovićem, on kaže da danas ne igra basket, jer basket nije dobar za rekreaciju; česte su povrede, pukne tetiva, povrijedi se koljeno… To se igra dok je čovjek mlad, dok ima gipkost, a kasnije se treba baviti drugim sportovima, treba šetati, pomalo trčati, raditi vježbe, održavati kondiciju. Ja sam stalno u pokretu i u nekom obliku treninga. Volim i skijanje i kad god imam priliku idem na skijanje.
Pogledajte galeriju
.png)
.jpg)
