Zdravstvo Srbije

21 APR 2022
Autor:
Medicicom

Intervju: Prof. dr Lazar Davidović
U korak sa svetom progresa

Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu svoj jubilej, vek postojanja, 2020. godine nije planirano obeležio zbog pandemije COVID-19 koja je zhvatila ceo svet. Sve je zapravo i svuda odloženo, čak i Olimpijske igre u Japanu, ali je zato „pandemijska otrovna magla“ mobilisala celokupno svetsko zdravstvo... prvenstveno medicinsku struku. 

U svemu tome, prethodne dve godine, zdravstvo Srbije i na prvom mestu medicinska struka, postigli su herojske rezultate. Nije bilo lako i još nije. Bolji deo hrabrosti junaka u specijalnim belim kombinezonima bila je promišljenost i visokoprofesionalno - moralno opredeljenje za spasavanje života i uporedno sticanje znanja i iskustva o nepoznatom neprijatelju. To je bio razlog da profesoru doktoru Lazaru Davidoviću, novom dekanu Medicinskog fakulteta u Beogradu, postavimo nekoliko pitanja.

Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu svoj vek postojanja 2020. nije obeležio, kako je bilo planirano, zbog pandemije COVID-19. Sve je odloženo pa čak i Olimpijske igre u Japanu. U međuvremenu, vi ste profesore Davidoviću izabrani za dekana Medicinskog fakulteta. Kako ste započeli prve godine drugog veka?

U Srbiji je malo visokoškolskih ustanova koje se mogu pohvaliti stogodišnjim postojanjem, stoga je stogodišnjica našeg fakulteta veoma značajna. Proučavao sam u poslednje vreme neke istorijske dokumente i saznao kako je nastala inicijativa za osnivanje beogradskog Medicinskog fakulteta. Inicijativa je, inače, vezana za poslednje dekade 19. veka.Tada su postojala dva koncepta, jedni su se zalagali da se fakultet osnuje, a drugi su smatrali da je za jednu malu, siromašnu Kraljevinu Srbiju racionalnije da svake godine selekcioniše određen broj talentovanih mladih ljudi i da ih školuje u inostranstvu, što je strateško gledište u prvoj polovini 20. veka. Osnivanje medicinskog fakulteta je pomereno posle Prvog svetskog rata u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj proces nije išao lako, ali iz drugih razloga. Zagrebački medicinski fakultet je već egzistirao u to vreme i ta struja je bila protiv toga da se osnuje Medicinski fakultet u Beogradu. Na kraju je prevladalo mišljenje onih koji su smatrali da je osnivanje medicinskog fakulteta strateški nacionalni interes i fakuktet je decembra 1920. godine počeo sa radom. 

Obeležavanje jubileja je čast i privilegija, a aktuelna pandemija je mog prethodnika prof. dr Nebojšu Lalića i njegove saradnike sprečila u tome. Naravno, prethodne dve godine nisu bile godine kada se jeubilej mogao obeležavati. Pred čitavom zdravstvenom strukom bio je jedan novi izazov. Zbog pandemije su odložene Olimpijske igre. Pre toga su dva svetska rata prošlog veka imala takav uticaj na globalna dešavanja kao i pandemija. Mi smo počeli na izvestan način da obeležavamo sukcesivno taj jubilej. Prošle godine tradiocionalnom manifestacijom „Stremljenja i novine u medicini“ se organizuju u prvoj nedelji decembra, čime je obeležavanje započeto. Predavanje na tu temu imao je prof. dr Nebojša Lalić. Ove godine nadamo se da ćemo u decembru izdati monografiju koja će biti posvećena stogodišnjici Medicinskog fakulteta. Nova monografija će da sadrži delove koji se odnose na istorijat kao i na sadašnjost Medicinskog fakulteta, na sve oblike njegove edukativne i naučnoistraživačke delatnosti. Pored ostalog, u knjizi će biti navedena imena svih onih koji su od osnivanja fakulteta pa do kraja prošle godine diplomirali, a to je oko 45.000 doktora.

Vaša bogata i sadržajna biografija sabirno najviše potvrđuje da je Klinika za vaskularnu i endovaskularnu hirurgiju Univerziteskog kliničkog centra u Beogradu u rangu svetskog vrha!

Hvala vam na ovoj konstataciji, to je zaista tačno. Kada to kažemo pre svega imamo u vidu obim i dijapazon rada, ne postoji nijedna vaskularna operacija koja se negde radi rutinski u regionu, a da se ne radi kod nas. S druge strane, brojne su operacije koje mi radimo rutinski, a drugi kako u Srbiji, tako u regionu uopšte ne rade, ili ih rade sporadično. Drugi dokaz je u činjenici da je naša ustanova jedan izuzetno značajan naučnoistraživački i edukativni centar. To potvrđuju brojne publikacije koje se svake godine objave u relevantnim naučnim časopisima u svetu, odnosno brojna predavanja (kongresi) koja su se pre pojave CORONE držala u svetu. Sada se to uglavnom održava u on line formi. Ono na šta smo posebno ponosni su kadrovi - mladi vaskularni hirurzi iz inostranstva koji kod nas dolaze na edukaciju. Mi smo, želeći da pratimo svetske trendove, organizovali edukaciju naših mlađih stručnjaka u Evropi i svetu. Ovu dvosmernu praksu ćemo i dalje nastaviti u vrhunskim klinikama. U poslednjoj deceniji naša klinika je bila domaćin velikog broja inostranih stipendista koji su baš odabrali naš edukativni centar jer smo stekli ugled visokog ranga. Konkretno, u tom periodu imali smo 40 inostranih gostiju na edukaciji, od čega je njih najviše došlo iz visokorazvijenih zapadnih evropskih zemalja. Trenutno se sada na klinici nalazi jedan kolega iz Španije i jedna koleginica iz Italije, a do kraja sledeće godine ispunjen je raspored onima koji žele kod nas da dođu i da uče. To je jedan od najznačajnijih dokaza, mesta i uloge naše klinike u evopskoj i svetskoj vaskularnoj hirurgiji. Dodaćemo na kraju još dva primera. Od 2017. godine naša Klinika je, specijalnom odlukom ministra zdravlja, proglašena za Nacionalni referentni aortni centar. Aortna hirurgija je najkompleksnija vaskularna hirurgija, a iste godine dobili smo akreditaciju INTERNACIONALNOG UDRUŽENJA ZA ENGEOLOGIJU, kao jedna među sedam najuglednijih klinika u Evropi.

Orden Karađorđeve zvezde je ustanovljen 1904. godine, tačno vek posle Prvog srpskog ustanka, i do Drugog svetskog rata bio je najviše državno odlikovanje. Tako je i danas. To je najviša državna počast. Kako ste to priznanje doživeli?

Orden Karađorđeve zvezde sam dobio od predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, na Sretenje 2020 godine, uoči početka ove nesrećne pandemije. To priznanje je jedan od najznačajnijih događaja u mojoj profesionalnoj karijeri, tako je i u mom životu. Ja ga ne doživljavam samo kao moje priznanje. Hirurgija kojom se bavim nije oblast koju može raditi pojedinac. Ta vrsta hirurgije zahteva timski rad, gde nisu uključeni samo hirurzi već i anesteziolozi, kardiolozi, radiolozi, angeolozi i brojne medicinske sestre. Samo jedan multidisciplinarni tim može pobediti najkompleksnije vaskularne operacije, obavljene na zadovoljavajući način. Ja sam imao čast i privilegiju da tokom svoje karijere prvo sarađujem, a zatim rukovodim takvim timom. Bez tog tima ja svakako ne bih mogao da se nadam visokim priznanjima. Međutim, orden Karađorđeva zvezda nije samo priznanje meni nego i svim lekarima iz tima. Ovom prilikom se nadam da neću pogrešiti ako kažem da svo moje iskustvo u protekle četiri decenije i moje priznanje pripada istovremeno i mojim kolegama iz timova. 

Prošle godine, između ostalih, dobili ste i priznanje - za izuzetnost - „Hemofarm“ fondacije!

Priznanja su nešto što obeležava vaš prethodni rad, a u isto vreme je i dokaz da ste pri kraju svoje karijere. Ja se zahvaljujem žiriju „ Hemofarm“ fondacije koji je u čitavom nizu izuzetno kvalitetnih ljudi koji su bili u konkurenciji izabrao mene . Verujem da nisu pogrešili, verovatno su imali u vidu sve ono što se prethodne četiri decenije dešavalo u mom profesionalnom radu ne samo na nacionalnom, već i na internacionalnom planu. Ja sam od 2008. godine član Izvršnog komiteta Evropskog udruženja za kardiovaskularnu hirurgiju, a imao sam privilegiju, čast i zadovoljstvo da od 2016. do 2018. godine čak budem predsednik tog udruženja u čijem je osnivanju 1952. godine, učestvovao i osnivač kuće u kojoj radim prof. dr Vojislav Stojanović, koji je krajem sedamdesetih godina bio potpredsednik tog udruženja.

Profesore Davidoviću, vi spadate u autoritete koji na prvom mestu cene znanje i timski rad i u brojnim prilikama svojim studentima objašnjavate da se znanje zapravo treba ponašati kao i ljubav – što ga više deliš više ga i imaš, otuda i vaša popularnost kod studenata i asistenata!

Ako želimo da na adekvatan način udovoljimo onome što se od profesora, odnosno fakulteta očekuje, to su naučnoistraživački rad i edukativna delatnost. Fakultet mora pratiti svetske trendove i tokove rukovodeći se onim što rade najsavremeniji fakulteti u inostranstvu u Evropi i svetu, naravno, u skladu sa našim mogućnostima. Pri svemu tome fakultet mora da bude postojan i autonoman. Znači, da bude sposoban da stvori stabilne uslove za rad uz transparentno stručno i demokratsko odlučivanje. Fakultet mora da bude i nacionalno odgovoran, to znači da mora ostati lider kada je u pitanju edukacija i naučnoistraživački rad. Mora biti spreman da pruži ad hok odgovore na izazove, kakav je, recimo, ova pandemija. Sa zadovoljstvom moram da istaknem da su kadrovi Medicinskog fakulteta u Beogradu u poslednje dve godine opravdali sve ono što se od njih očekuje bez obzira na to da li je klinički rad, odnosno tretman obolelih od COVIDA - 19, ili su bazična istraživanja koja bi trebalo da doprinesu bržem i efikasnijem rešavanju ovog nesrećnog perioda pandemije. Istovremeno je fakultet kao i sve ostale institucije u zemlji i inostranstvu morao da funkcioniše više od dve godine prilagođavajući se aktuelnoj epidemiološkoj situaciji što nije bilo uvek lako. 

Ništa ne potiče od nas i sa nama! To je jedno moje veoma važno geslo. Ne smemo zaboraviti na one koji su nam omogućili da budemo to što jesmo i kakvi jesmo. Ja sam osnovnu školu završio u Surčinu, gde i sada živim, izvanredno sam zapamtio učiteljicu Ivanku Pravdić, koja je imala veliki uticaj na mene i moj razvoj, potom moje druge nastavnike iz Osnovne škole, ali poseban značaj na mene je imala Zemunska gimnazija. Kada sam došao u Zemunsku gimnaziju 1973. godine, ušao sam u generaciju koja je imala 12 odeljenja, 360 učenika i bio impresioniran, kada nam je direktor Milorad Cincović rekao: “Ova škola je 100 godina starija od vaše generacije“. To je na mene kao dečaka koji je došao iz sela ostavilo jedan impresivan utisak. U toj školi naučio sam izuzetno mnogo od profesorke Lokner (matematika), profesora Grkinića (geografija), profesora Ljube Jovanovića (fizika), profesorke Tomašić (hemija), profesorke Jelene Jovanović (biologija)... Kada sam završio sa odličnim uspehom Zemunsku gimnaziju tog leta sam se opustio i nisam se spremao za prijemni ispit na Medicinskom fakultetu u Beogradu, što je bilo neophodno i primereno. Svoje pripreme počeo sam tri nedelje pred prijemni ispit, koji se tada polagao krajem leta. Sa ponosom ističem da mi je gimnazijsko znanje omogućilo da lako položim prijemni ispit i upišem se na Medicinski fakultet. 

Na Medicinskom fakultetu sam imao priliku da tokom studija sretnem izuzetne ljude i ako bih sada pokušao sve njih da pomenem sigurno hih nekog izostavio, što nije u redu. Dva ključna momenta tokom mog fakultetskog školovanja bila su školovanje iz Interne medicine u Zemunskoj bolnici. Tom prilikom prvi put sam se sreo sa modernim načinom rada. Nas tridesetak je bilo dodeljeno petorici nastavnika i asistenata, tako da sam se osećao da neko zaista sa mnom radi. Mi smo četiri dana u nedelji provodilili čitavo pre podne i deo popodneva zajedno, čak smo dolazili na dežurstva i izuzetno mnogo naučili. Posle toga sledeće iskustvo, još konkretnije, bilo je nastava hirurgije na Drugoj hirurškoj klinici koja je počela Oktobra 1982. godine. Klinika je svaki peti dan bila dežurna za čitav Beograd. Ja sam pozvan kao i svi ostali studenti da dođem na ta dežurstva. Posle mog prvog i drugog odlaska na dežurstvo shvatio sam da bih ja u životu želeo da se bavim hirurgijom i od tada, sve dok nisam dobio posao, ja skoro nijedno dežurstvo svakog petog dana nisam propustio. Moji profesori i asistenti su me izuzetno puno naučili i opredelili za hirurgiju.

Profesore Davidoviću, vi ste bili prvi specijalista vaskularac a posle prvi doktor medicinskih nauka za vaskularnu hirurgiju, objavili ste stotine stručnih i naučnih radova. Kolege vas ističu kao jednog od naših najuticajnijih i najcitiranijih doktora! 

Amerikanci kažu - Publish or perish - (objavi ili izbriši). To je veoma važno, ako ono što ste uradili i rezultate koje ste ostvarili niste zaštitili i publikovali, jednog dana će se na to zaboraviti. Moram priznati da srpski hirurzi sve do poslednjih nekoliko decenija nisu bili skloni ka tome, a onda su se promenili i shvatili koliko je to značajno. Trudio sam se tokom svoje karijere da sve ono što sam uradio, sarađujući sa svojim kolegama, bude publikovano, odnosno obeleženo. Bez lažne skromnosti imali smo šta da napišemo i šta da kažemo, objavimo i zaštitimo. Zato nije neočekivano što se naši radovi citiraju i pominju u svetu . Možda je najznačajniji dokaz tog internacionalnog saznanja o našem radu, dolazak mladih lekara -stručnjaka iz visokorazvijenih zemalja sveta na edukaciju kod nas u Srbiju, baš na našu kliniku, iako su im njihove visoke stipendije omogućavale da biraju klinike u svetu. To je najkonkretnije priznanje za dostignuća u medicini Beogradskog univerziteta. Radio sam, sve do pojave korone, 250 ozbiljnih operacija godišnje. Najveći broj njih se odnosio na različite segmente aorte potom na karotidne arterije i tako dalje.

Medicina na dokazima, zapravo na nauci a ne na sumnjivim autoritetima...

Praktično, to je maksima koja postoji u svetu medicine nekoliko decenija. Do tog momenta stavovi koji su važili prihvatani su samo na mišljenju pojedinih autoriteta, što ne mogu da kažem da je bilo nevažno i pogrešno, ali su ti dokazi dobili na mnogo većem značaju kada su počele da se sprovode studije koje su uključivale veliki broj pacijenata, veliki broj stručnjaka iz različitih naučnih centara, a koje su sprovođene po određenim pravilima, tako da bi efekat i faktor slučajnosti bio minimiziran ili eliminisan. To su takozvane randomizovane, kontrolisane multicentrične studije. Na osnovu rezultata tih studija oblikuje se mišljenje o tome koju dijagnostičku i terapeutsku proceduru u kom slučaju treba primenjivati. Zadovoljstvo mi je da kažem da smo mi organizavali i učestvovali u brojnim takvim studijama koje postoje u svetu što je samo dokaz prestižnosti. To ne znači da se na osnovu stavova koji proizlazilaze iz tih studija može rešiti baš sve. Oni su algoritmi, koji su izvanredna osnova, ali nekada je pojedinačni slučaj o kome treba doneti odluku toliko specifičan, nov i neobičan, da se ne može uklopitii ni u jedan od postojećih algoritama. Tada pojedinac koji je iskusan, na osnovu iskustva i znanja, treba da donese presudnu odluku. Ti rezultati i ti algoritmi nisu Sveto pismo, oni su samo izvanredna polazna osnova.

Klinika za vaskularnu i endovaskularnu hirurgiju je dobila sertifikat za međunarodnu akreditaciju i postala internacionalni edukativni centar, jedan od pet u Evropi.

Da bi neko došao kod vas da uči on nešto o vama mora znati. Jedan od načina da se to zna su publikacije, to je bila naša polazna osnova. Od kako je profesor Stojanović osnovao Kliniku, organizovao je s jedne strane da se mladi stručnjaci edukuju u inostranstvu. Prvo je to bila Francuska, zatim Sovjetski Savez, SAD, Nemačka, Engleska a onda paralelno sa tim organizovan je i dolazak vodećih svetskih stručnjaka u našu zemlju, u našu kliniku. Oni su držali predavanja na našem Medicinskom fakultetu i izvodili nove operacije. 

Čuveni Majkl Debejki jedan od dvojice tvoraca savremene kardiovaskularne hirurgije, je u dva navrata boravio na Drugoj hirurškoj klinici u Beogradu. Mi smo pokušali da taj trend nastavimo pa smo od 2000. imali 20 respektabilnih internacionalnih stručnjaka koji su bili gosti naše Klinike. Ne samo što su svojim dolaskom unapredili naš rad, već su i omogućili da se naši mladi stručnjaci mogu kod njih školovati. Ovi svetski autoriteti, zapravo eksperti, su bili vrlo uvaženi među svojim kolegama u Beogradu i davali visoke ocene našim timovima. Zahvaljujući njima, zapravo njihovim preporukama, brojni naši studenti lekari su bili pozvani na njihove klinike. 

Medicina na ceni , izniklo nekoliko kliničkih centara, tri COVID bolnice (Beograd, Kruševac, Novi Sad), renovirane brojne bolnice..., donesena odluka da brojni diplomirani lekari sa visokim ocenama budu odmah primljeni posle školovanja...

Odlazak tek diplomiranih lekara kao i svih ostalih stručnjaka iz naše zemlje je veliki problem ne samo za našu zemlju, već i za mnoge od zemalja u okruženju. Taj proces se odvija u skladu sa tržišnim zakonima. Po mom mišljenju, glavni razlog što mladi ljudi odlaze je materijalni momenat, značajno veća primanja u poređenju sa zapadnim zemljama nego u Srbiji, značajno su bolji uslovi rada. 

Treba naglasiti da je u Srbiji poslednjih nekoliko godina napravljeno nekoliko važnih pomaka. Prvi takav pomak je kampanja da se svake godine u dva navrata u radni odnos prime nemali broj diplomiranih lekara sa odličnim ocenama iz svoje generacije. Zahvaljujući tome, mladi ljudi ne čekaju na posao i oni koji su najbolji od najboljih ostaju u Srbiji, što će nam povećati kvalitet lečenja i u perspektivi imati mnoge druge korisne efekte. Njihovom ostanku, po meni, doprinose i bolji uslovi rada. Klinički centar u Beogradu konačno je završen, Niš i Novi Sad takođe, tri nove COVID bolnice (Beograd, Kruševac, Novi Sad, izgrađeni rekordno u roku od četiri meseca)..., a sve opremljeno i upotpunjeno najsavremenijom opremom i aparatima.

Kada sam ja počeo da studiram, septembra 1977. godine, na mestu gde je sada Klinički centar Srbije bili su ogromni temelji. Tadašnji dekan, profesor dr. Mihajlo Čemerikić i prodekan prtofesor Kostić su nam rekli na uvodnom času da će tu biti zgrada Kliničkog centra i da će tu moći da rade najbolji od nas. Ta zgrada je na neki način s velikim zakašnjenjem završena ali su u funkciju stavljena samo tri sprata. Deset spratova iznad toga nikada nije radilo, nije bilo završeno. U jednom od tih nivoa koji su funkcionisali postojala je takozvana Vaskularna ambulanta u kojoj sam ja radio svakog četvrtka. Ovih dana Klinički centar se polako useljava, taj proces će trajati izvesno vreme, treba da se završe još neki delovi ali de facto, mladi ljudi koji su sada na pola svoje karijere ili je tek započinju, imaće neuporedivo bolje uslove rada od onih u kojima sam gotovo četiri decenije ja radio. 

Završava li se velika svetska epidemija, odnosno pandemija?

Nadamo se da se završava. Kao student učio sam da je u istoriji medicine opisano 32 epidemije i da su sve trajale dve godine. Ako se pandemija završi ove godine i ona će trajati dve godine, i onda bi neko nedobronameran rekao šta je to savremena medicina uradila. Savremena medicina nije skratila epidemiju, ali je drastično smanjila njene posledice. Ja ću vas podsetiti da je špansku groznicu posle Prvog svetskog rata izazvao respitratorni virus. Španska groznica je odnela duplo više žrtava nego Prvi svetski rat. Sada, zahvaljujući medicinskim dostignućima, nije tako. Ova pandemija nam je pokazala mnogo toga. Čovek je počeo da se suviše bahato ponaša prema planeti Zemlji, prema životu, prema onima s kojima živi i prema samom sebi, smatrajući da je gospodar situacije, da ne kažem gospodar sveta. Taj arogantni stav je doveo do svega ovoga, jedan virus vrlo proste građe, kako je to svojevremeno rekao profesor Dragan Delić, je pokazao koliko smo u stvari nemoćni. Ovo je na neki način bio civilizacijski poraz. Ta pandemija je na ispit stavila mnogo toga, a jedan od momenata je ljudska solidarnost. Negde sam pročitao da su svojevremeno američku antropološkinju Margaret Mid pitali studenti: “Šta je prvi znak civilizacije?“ Očekivali su da kaže da je to udica, kamen za mlevenje žita. Ona je rekla da je prvi znak civilizacije prelomljena butna kost koja je srasla. Dalje je objašnjavala, prelom noge u životinjskom svetu znači smrt te jedinke, jer ne može da beži od opasnosti, ne može da traži hranu, ne može dugo da preživi da bi ta kost mogla da zaraste. Nalaz srasle butne kosti koja je prethodno bila prelomljena je neposredan dokaz da je neko o povređenom vodio računa toliko dugo koliko je bilo potrebno da on ponovo počne da živi. Margaret Mid je završila da je naša pomoć drugima verovatno prvi znak početka civilizacije. 

Tokom pandemije ljudi koji su se bavili lečenjem svojih pacijenata ne samo što su vodili računa o njima, već su i sami bili izloženi riziku. Zato su oni istinski heroji. Postoji nemala grupa ljudi koja je pokazala da poseduje izuzetno visok moralni nivo solidarnosti i humanosti. S druge strane, početak kampanje vakcinacije i činjenica da je ona bila neravnomerno rasporedjena, ukazuje na nešto sasvim drugo. Ne znam zašto se zanemaruje jedna činjenica, Fajzer bioaktivniva vakcina, za njeno otkriće jednako su zaslužni i Nemci i Amerikanci. Ali u Nemačkoj je masovna vakcinacija počela tek kad su se Amerikanci s tim složili. Verovatno takvih primera ima još. Želim da verujem da će se posle ove pandemije savremeni čovek prizvati sebi da će više ceniti i tuđe i sopstveno zdravlje, sopstveni život i da će se manje arogantno ponašati. 

Dvonedeljnik MEDICI.COM koji izlazi u Banjaluci, objavio je povodom jubileja vašeg fakulteta brojne tekstove i intervjue, a inače saradnja sa Republikom Srpskom je odlična, da li će se ta saradnja nastaviti?

Neposredno pred početak pandemije 2020. godine, trebalo je u dogovoru sa kolegama sa Medicinskog fakulteta u Banjaluci i Kliničkog centra, na čelu sa profesorom Vladom Đajićem, da idem u Banjaluku, boravim nekoliko dana, održim nekoliko predavanja. Nažalost, pandemija nas je u tome sprečila. Nedavno sam se sreo sa profesorom Đajićem u Beogradu i obojica smo izrazili želju da kada epidemiološka situacija dozvoli, našu saradnju intenziviramo. S velikim zadovoljstvom ćemo nastaviti sve ono što je u prethodnom periodu radio prof. dr Nebojša Lalić, čim nam okolnosti to budu dozvolile.

Bavite se sportom. Navijate za „Crvenu zvezdu“...

Kad sam bio mladić bavio sam se rekreativno onim sportovima kojima se mladi, inače, bave fudbal i košarka. Kada sam počeo da radim kao doktor tradicionalno je moja generacija jednom nedeljno odlazila na DIF na fudbal. Kako je vreme odmicalo shvatio sam da ta vrsta rekreacije, gde postoji fizički kontakt, više nije primerena. Negde 2000. počeo sam da igram tenis i nastavio sam tako da igram svaki drugi dan. Onim danima kada ne igram tenis, nastojim da primenim drugu vrstu fizičke aktivnosti. Obavezno odem na Adu, napravim krug ili na Savi ili u Surčinu gde stanujem. Tamo napravim krug i kada sam sprečen iz nekog razloga, ne osećam se najbolje. Otkako sam postao dekan imam često sastanke u Rektoratu Beogradskog univerziteta, sa tih sastanaka obavezno se vraćam peške. 

Da, navijam za „Crvenu zvezdu“, ali prema „Partizanu“ imam sasvim definisan odnos. Kada „Partizan“ igra internacionalnu utakmicu navijam za „Partizan“. Imam definisan nacionalni odnos.

Uvaženi prof. Davidoviću, u ime redakcije hvala Vam na izdvojenom vremenu i sadržajnom razgovoru za čitaoce časopisa „Medici.com“.

Razgovarao: Marko Radoš Fotografije: Dario Mirović

 

Pogledajte galeriju

Naši partneri

Pročitajte još...

21 APR 2022 Autor: Medicicom

Uvodna reč