Intervju: Prof. dr Goran Talić, dobitnik Velikog pečata
Pristalica sam uređenog sistema da svako radi svoj posao
Osnova dobre organizacije jeste dijeljenje zajedničkih vrijednosti – stručnost, znanje, profesionalan odnos, posvećenost i timski rad u interesu pacijenata, organizacije i zaposlenih
Intervju vodio: Željko Raljić
Ono što ostaje iza nas jesu naša djela!
Kada se sumiraju rezultati na kraju kalendarske godine, ovogodišnji laureat Velikog pečata, prof. dr Goran Talić može da bude zadovoljan. Ne samo zbog poslovnih rezultata, nego i zbog toga što su ti rezultati prepoznati na širem planu, ali i od njegovih kolega ljekara.
Za 23 godine direktorske karijere pokazao je da zdravstvo može da bude profitabilno, institucija uspješna, a pacijenti i radnici zadovoljni. Kada je 2003. godine došao na čelo Instituta Dr Miroslav Zotović zatekao je 218 radnika, a danas ih ima skoro hiljadu više.
Pokazao je to i svojim rukovođenjem, kada je ovaj institut samo u jednoj godini, u vrijeme epidemije korone, bilježio minus u poslovanju.
Kolege doktori ga vole, njegovi Banjalučani stalno ga zaustavljaju da nešto pitaju, dobiju savjet, zaposleni u institutu cijene ga kao menadžera i kolegu, a Banjaluka mu je u više navrata odala priznanje za profesionalni i društveni angažman.
Nerado govori o sebi, ali zato o zdravstvenim i drugim društvenim temama govori bez dlake na jeziku.
Prilikom uručenja Velikog pečata na Svečanoj skupštini Komore doktora medicine Republike Srpske čule su se i riječi zahvalnosti što u zdravstvenom sistemu postoje ljudi kao što je dr Goran Talić.
Šta za Vas predstavlja Veliki pečat koji vam je dodijelila Komora doktora medicine Republike Srpske?
Veliku čast i veliko priznanje kolega.
Na čelu ste instituta već dvije decenije. Šta biste posebno izdvojili od realizovanih poslovnih poduhvata?
Izdvojio bih kontinuirano ulaganje u ljude. Što se tiče kadrovske politike, primali smo najbolje svršene studente sa medicinskih fakulteta što je sad dalo rezultate jer su ti najbolji studenti danas odlični, vrhunski specijalisti. Po meni je najvažnija edukacija ˗ prvenstveno edukacija svih profila osoblja: doktora, farmaceuta, sestara, terapeuta, socijalnih radnika, psihologa.
Paralelno uz edukacije se odvijalo i opremanje instituta medicinskom opremom za dijagnostiku i terapiju. Prvi smo uveli robotiku u rehabilitaciju, liječenje u hiperbaričnoj komori, očuvali proizvodnju ortopedskih pomagala, evo sada sve do korištenja 3D printera u proizvodnji spinalnih ortoza.
Svakako, pošto sam ortoped, jako mi je bitan razvoj ortopedske hirurgije koja je početkom godine dobila prostor i opremu koju zaslužuje te iz odjeljenja prerasla u Kliniku za ortopedsku hirurgiju što je od izuzetnog značaja za Republiku Srpsku.
Zahvaljujući svemu ovome, pacijent u institutu dobija objedinjenu uslugu na jednom mjestu.
Vaše kolege iz drugih zdravstvenih ustanova bezrezervno hvale institut kao najbolju i najorganizovaniju ustanovu u Republici Srpskoj. Kako Vi gledate na tu činjenicu?
Koncepcija instituta i dobra organizacija postoji od ranije. Još pedesetih godina prošlog vijeka stručnjak SZO se, govoreći o tadašnjem zavodu, izjasnio da se radi o izuzetno dobro organizovanom centru za rehabilitaciju. Osnova dobre organizacije jeste dijeljenje zajedničkih vrijednosti – stručnost, znanje, profesionalan odnos, posvećenost i timski rad u interesu pacijenata, organizacije i zaposlenih.
Načelnici i drugi rukovodioci imaju veliki stepen samostalnosti, ali i veliki stepen odgovornosti. Dobra saradnja i međusobno poštovanje medicinskih i nemedicinskih timova je takođe nešto na čemu svjesno radimo na dnevnoj osnovi.
Širokoj paleti zdravstvenih usluga instituta odnedavno se pridružuju i Terme Banjaluka. Uz fizikalnu rehabilitaciju, ponuđeni su i drugi zdravstvenoturistički sadržaji, uz niz tehničkih inovacija u samom objektu. Šta biste nam ukratko rekli o ovom poslovnom poduhvatu?
Banja u Šeheru, odnosno Terme Banjaluka su jedan od simbola našeg grada.
Banja je bila u privatnom vlasništvu, mi smo na neki način uspjeli da je vratimo u usluge javnog zdravstva. Usluge su namijenjene prvenstveno građanima Banjaluke, ali i svima ostalima.
Ljekovita voda Banje Šeher ima dugu tradiciju i sada se na najbolji način kombinuje u zdravstvenim programima, programima očuvanja zdravlja i wellnessa.
Tu niste stali, Institut Zotović danas djeluje na četiri lokacije u gradu, a u toku je realizacija novog projekta u Slatini. O čemu se radi?
Sve lokacije su nam značajne – razvijamo se tamo gdje imamo najbolje uslove, ili gdje ćemo biti bliži pacijentima, kao što je slučaj sa otvaranjem ambulanti za fizikalnu terapiju djece i odraslih u naselju Park.
Postoji ideja da se u Slatini povećaju kapaciteti, da se odradi kongresno-turistički centar sa hotelskim, bazenskim i svim ostalim pripadajućim sadržajima i da se na neki način promoviše javno-privatno partnerstvo.
Naš stav je da javno-privatno partnerstvo može biti dobra formula za kongresni turizam, hotelijerstvo i ugostiteljstvo, a da zdravstvo ostane u okviru javne djelatnosti.
Da li je javno-privatno partnerstvo, kao jedan od modela razvoja zdravstva, kod nas u dovoljnoj mjeri iskorišćeno?
Nije iskorišćeno i mislim da javno-privatno partnerstvo u oblasti zdravstva još nije kod nas moguće. To može na nekom drugom nivou, ali ne u zdravstvenim ustanovama.
Često ističete da zdravstvo može da bude profitabilno i korisno za cijelo društvo. Šta je potrebno da se to i ostvari?
Inače, ja se lično zalažem da se jasno odredi ko se bavi privatnom praksom, a ko radi u javnom zdravstvu, odnosno da se onemogući dvojna praksa. Dvojna praksa je veliki problem jer zdravstveni radnici ne mogu svoj puni kapacitet da daju na dva mjesta. Manji broj radnih sati u državnoj bolnici dovodi do lista čekanja za dijagnostiku i terapiju i ono što je moja poruka je da dvojnu praksu treba ukinuti.
Treba naglasiti i to da privatne bolnice posluju pozitivno, a javne bolnice sa gubicima. Tu se postavlja pitanje kako može da funkcioniše privatna bolnica, a čitavo javno zdravstvo u gubicima u cijelom regionu?
Pretpostavljam da uz sav uspjeh idu i problemi. Sa kojim problemima ste se najčešće susretali u razvoju instituta i jesu li oni finansijske, kadrovske, ili neke druge prirode?
U prethodnom periodu oko polovina naših prihoda je bila odvajana za naše plate, a ostatak je išao u tekuće poslovanje. Sa povećanjem plata, ti se omjeri pomjeraju, oko 65-70% sada izdvajamo za plate, a za tekuće poslovanje imamo manje sredstava, 30-35%. Do sada smo mogli iz našeg tekućeg poslovanja finansirati kupovinu lijekova, medicinskih sredstava, opreme, ugradbenog materijala, sada nam to sve teže i teže ide.
Postoji pogrešna percepcija instituta kao banje, a mi smo daleko više od toga. Radi se o kompleksnoj bolnici gdje se pacijent sagledava u cijelosti u okviru širokog tima i medicinskog i psihosocijalnog modela liječenja i rehabilitacije.
Problem jeste i nenamjenska zgrada u kojoj funkcioniše institut na lokaciji Trapisti. Bilo bi idealno da institut od države dobije novu lokaciju koju je zaslužio, jer se sad nalazimo u objektu koji nije prilagođen i biva sve manje prilagođen potrebama pacijenata, a i osoblju koje pruža zdravstvene usluge.
Suočavamo se i sa negativnim posljedicama neadekvatne upisne politike koja dovodi do hiperprodukcije kadra, što vidimo po ogromnom pritisku diplomiranih fizioterapeuta i sa državnih i privatnih fakulteta da se zaposle u institutu. Ako mlad čovjek ne može naći posao, odlazi u potrazi za poslom, a svi znamo da odlazak mladih nosi posljedice po cijelo društvo.
Kako ste pomirili ljekara i menadžera u jednoj ličnosti? Koja strana je dominantnija u vašem slučaju?
U mom slučaju su obje strane dominantne. Od sveg srca se trudim da ljekari prođu edukacije za koje su se opredijelili svojom specijalizacijom. Što se tiče uloge menadžera u jednoj ličnosti, sve ono što sam naučio u privatnom životu prenio sam u ovu ustanovu, a to je da se nema straha od ulaganja, novca se uvijek nađe za napredak. Treba započeti, dobro isplanirati i to uvijek da rezultat.
Dobitnik ste Ključa Grada Banjaluka i povelje počasnog građanina za humana djela i doprinos u razvoju zdravstvenog sistema. Banjalučani Vas prepoznaju po Vašem profesionalnom i humanitarnom angažmanu. Da li je ta ljubav uzajamna?
Kako da nije, ja sam u Banjaluci rođen i ovdje praktično živim za to što radim. Ja sam pristalica uređenog sistema, da svako radi svoj posao, nisam pristalica da se ljekari bave politikom i to treba zakonom zabraniti. Što se tiče grada, uvijek imam nekih svojih ideja i prijedloga, to je da se naprave urbanistički planovi, ali prvenstveno promovišem da urbanističke i regulacione planove radi struka, a ne da bude na zahtjeve pojedinaca, da se urade kolektori na Vrbasu, da se termalna voda iskoristi za grijanje, da se iskoristi rijeka Vrbas za pravljenje staza za šetanje. Podržavam ovo što se sad radi u gradu.
S obzirom na zahtjevan angažman u struci i upravljanju, koliko Vam vremena ostaje za neke druge aktivnosti izvan medicine? Imate li hobije, kako provodite slobodno vrijeme?
Imam hobije, to su kolekcionarstvo slika, ploča, crtanih romana.
Saradnici prof. dr Gorana Talića kažu: U svakom uspješnom i radosnom trenutku Instituta „Dr Miroslav Zotović“ je utkana ljubav, posvećenost i energija koja se zove „Goran Talić“, ali je ona jednako prisutna kao oslonac i podrška u teškim trenucima koje kao ljudi kroz svoje živote doživljavamo. On je jednostavno tu za sve – za prijatelje, zaposlene, znane i neznane pacijente, ali prije svega za svoj „Zotović“ koji je, uz djecu i unuke, najljepši i najvredniji pečat ove nesvakidašnje i neponovljive ličnosti.“
(Izvor: KOD 65, godina XXIV, decembar 2025.)
Pogledajte galeriju
.png)
.jpg)
