Mislima do hedonizma, podsvjest otkriva,...

10 MAR 2017
Autor:
Medicicom

MISLIMA DO HEDONIZMA, PODSVIJEST OTKRIVA

Bez obzira na fizičku slabost tijela, um čovjeka, njegova podsvijest, se uvijek bori sa nekom idejom, novim mislima iz kojih se rađa rješenje, ispravnost, koja teško ulazi u djelo. Kada osjetite da ne možete uzeti olovku u ruke jer ste slabi, malaksali, kada su vaši prsti ukočeni, mišići nemoćni, vaša podsvijest zna kako da vas izbavi iz bilo kakvog problema, ili da vas onemoći još više.
Znam da trebam biti pokretač rješenja i lakoće koja će se javiti u mojim mislima, nekad mi se to čini tako jednostavno i nema potrebe za razmišljanjem, štaviše, suvišno je i govoriti o tome, ali ponekad se javi takva nemoć u tijelu, jedino se ruka kreće držeći olovku i piše nešto što će sutra zvučati previše slabo, smiješno i pomalo otrcano. Momenti su različiti, puni sreće, zadovoljstva, ili tuge, ali svi ti momenti čine ovaj vijek koji se naziva vječnost.

Ti momenti u mojim očima polaze od jedne tačke i vraćaju se u istu crticu moga postojanja, a da toga niko nije svjestan.
Znam da je svima malo potrebno da budu srećni, ali niko se ne smatra srećnim.

Šta je to tako sveto i prokleto u čovjeku?

Svi isto griješimo. Hvata me bijes, jer od jedne tačke i jednog momenta ne počinje sve, nije samo to važno, to nešto što kvari koncepciju prizora realnosti.
Crna crta stoji na zidu i ta tačka koja ne čini liniju pravom, a ipak je dio nje, ta tačka je samo jedna u nizu mnogih. Jedna crna mrlja koju smo imenovali kao „ tačka“ kvari koncepciju i ravninu crne linije na zidu.
Pa šta, pa šta ako kvari. Ako je toliko glupa i mala onda naučite da se opustite i da ne mislite na tako nešto što vam može smetati, jer će zasmetati onoliko koliko joj vi to dopustite. Ako je ipak nešto veće i tužno, onda ćete naučiti živjeti s tim i opet ćete se smijati.

Nijedna linija nije potpuno ispravljena da ide u nedogled bez problema, a ta mrlja ne bi smjela da kvari moj vijek, previše je patetično ako je sve tako. Zaboraviću na crtu, i ako je ona sve, i ako se zanemari, odajemo se otuđenju. Odajem se otuđenju i ulazim u nečiju drugu dušu, ovaj put zaista, a ne kao prije kad se uz jedan život, uz taj životni put, pokušavam naći u nečijem tijelu i mislima, zbog pomoći njima i njihovih razloga, ili zbog svojih razloga.

Moja tačka, svačija na zidu i dalje stoji i rješava moje sutra. Samo ja mogu odlučiti šta će biti u mom vijeku u toj crnoj crtici, naravno, mogu odlučiti ako naučim da moje  misli i podsvijest predstavljaju  bazu svijetlih tačaka koje se nastavljaju u nedogled, do jednog momenta kada će se nešto novo pojaviti, roditi.

Ta svjetlost mora postojati stalno, ne obazirući se na jednu prepreku, dvije, tri, pet prepreka. Šta su one? Jedno veliko ništa. Postoji nešto što je važno, a to je velika površina, svijetli zid koji u svojoj klici nosi sve što je plus i što je smijeh, a to ostaje zapisano u vijeku postojanja.
I da se vratimo podsvijesti, pošto se sve misli rađaju i izlaze iz nje kao jednostavne i komplikovane riječi, tu se sve stvara, sve jeste i sve nestaje. Još malo energije iz očiju kroz tijelo i spremam se za nova rješenja.

Jedna tačka ne kvari liniju, jer postojale su i prije mrlje koje su odstupale od ravne linije, ali ona je mijenjala boju i pomjerala se, produžavala i pričala svoju priču u vijekovima svih svijetova.

Dakle, ne moraju se slijediti stara pravila „normalnog“ toka stvari, pravolinijski se krećući kroz granje. Odstupanja prave linije nisu greške, odstupanja od puta nisu greške, sve dotle dok se cilj ostvaruje. Greške ne postoje, smisao se pronalazi svugdje.

Svako ima neki svoj put i na kraju tunela svoj cilj, na putu u travi su prepreke, cvijeće koje baš nema lijep miris. Zbog tog mirisa, kao iskušenja različitih ponuda, teško je nastaviti pravolinijski put, kretati se samo pravo. I tako, kada skrenete, jedna tačka skrene sa kursa pa postaje mrlja na zidu. Ali, to nije važno, šta su one? Jedno veliko ništa. Treba ponosno koračati linijom života, udisati cvijeće različlitog mirisa, posmatrati drveća koja podsjećaju na čovjeka, na ljude, uživati u prizorima i ne živjeti po strogim normama.

Ako su sva bića istrajna i jaka, doći će do svog cilja, a ponekad raskrsnice i skretanja mogu donijeti samo novi hedonizam. Manji ciljevi, ali i veći, mogu se mijenjati, a ne slijepo slijediti kao jedino opredjeljenje i jedina moguća opcija koja se bira. Mijenjajući cilj nekom drugom željom, može se još više uživati, a sve se to bira srcem i umom (razumom), sve u skladu sa suštinom sopstvene utrobe. Duša i srce ne griješe, griješe svi drugi, ali srce ne. Zato se dubina, srž bića, ne može mjeriti nijednom materijalnom karikom u lancu života, tu nema poređenja, gdje veliko srce govori, male stvari moraju da ćute.

autor: Doc. dr Jana Aleksić Anđelić

 

Naši partneri

Pročitajte još...

26 JUN 2019 Autor: Medicicom

13 Znakova da život prolazi pored vas