Povodom velikog jubileja: Nakon 20 godina trajanja časopisa „Medici.com“
Odmor ratnika ili razgovor stvaralaca „Medici.com“-a
Jubileji su uvijek prilika da se stane i odahne, izmjeri pređena staza i ukaže kuda ćemo dalje. Ako je život stalna borba, onda je svaki jubilej nekako odmor ili predah ratnika, kao i prilika za razgovor dva druga i posvećena stvaraoca „Medici.com“-a. Razgovor sa njegovim glavnim i odgovornim urednikom prim. dr Momirom Pušcem, ljekarom i ljudinom, je svakako jedinstveno zadovoljstvo. Nimalo slučajno, čast da uživa, oblikujući i bojeći ovu priču svojim specifičnim koloritom, imala je takođe jedinstvena osoba i naša draga saradnica prof. dr Elizabeta Ristanović. Prenosimo Vam samo najvažnije dijelove njihovog razgovora.
Elizabeta: Nakon 20 godina trajanja, lutanja mozaicima balkanske stvarnosti, izazova, teških iskušenja, ratova, sankcija, bolesti tijela i duše, epidemija i pandemija, ali i novih naučnih dostignuća i pregnuća, izgrađenih i opremljenih bolnica, fakulteta, uređenih banja i spa centara, mostova medicinske saradnje na vječno nemirnom tlu, objavljenih naučnih i stručnih radova, knjiga, trasiranih puteva za generacije koje će da traju i poslije nas, možemo reći da naš časopis uspješno plovi tim ustalasalim morem, kao svjedok, ne samo medicinske istorije, sa sjećanjima na mnoge stručne i naučne veličine, lirske i poetske doživljaje, anegdotično vječne priče o stvaraocima časopisa „Medici.com“ i brojnim drugim velikim ličnostima ne samo naše medicinske misli i struke, već i ljudi od pera i duha. Tim brodom kormilari naš Momo Pušac, ljekar i ratnik, čuvar porodičnih i tradicionalnih vrijednosti i vizionar koji svojom ljudskom toplinom spaja nespojivo i gradi građevinu u koju su utkane generacije neimara srpske, balkanske i svjetske medicinske baštine. Iako ga dugo poznajem i sa njim sarađujem eto već punih 20 godina, vidljivo je da smo oboje ostarili, ne znam da li smo postali mudriji, ali jedno je sigurno, oboje i dalje vjerujemo u Malog Princa i galeba, u ljudsku dobrotu kojom možemo pobijediti zlobu, nevolju, ljubomoru oko nas i imamo isti stvaralački entuzijazam. Momo je jedan od onih ljudi koga uvijek želite da ponovo sretnete, mi često razgovaramo i lako i brzo rješavamo operativne probleme. Nerijetko je upravo on bilježio moje misli, stavove, dileme, izraze, dostignuća, vizije i ideje, ali nikada nismo imali priliku da razgovaramo upravo ovako, da obrnemo uloge i da ja njega pitam, možda ono što me je oduvijek zanimalo ili što se po sebi podrazumijeva. Uostalom, misija „Medici.com“-a i jeste da ne ostanemo skriveni u sebi....
Dragi moj prijatelju, rekla bih da se pitanje opstanka čovjeka odnosi upravo na to, kako u njemu probuditi i umnožiti sveopštu ljubav. Na toj osnovi i vi evo već 20 godina gradite mozaik medicinskih komunikacija. Čini mi se da ste u tome uspjeli, jer je mozaik istinski jedinstven i originalan. Koliko je to teška, ali i lijepa misija, na prostorima koji nekada izgledaju kao mjesto Strašnog suda?
Momo: Jeste, izuzetno lijepa misija. Počastvovan sam i ushićen što je naš časopis, građen isključivo na ljubavi i entuzijazmu, opstao 20 godina, što je zašao u sve zdravstvene ustanove Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Crne Gore, pa dijelom i Hrvatske, što je osvojio ljudska srca ne samo ljekara i stručnjaka, već i pacijenata koji ga čitaju čekajući preglede i nerijetko nalaze savjete koje poslije primjenjuju, što naš časopis spaja i tradicionalnu i savremenu medicinu, govori o najvišim dostignućima struke i nauke, novim metodama i tehnologijama, uspjesima naših stručnjaka, ali i o istoriji medicine, velikanima čija nam djela pokazuju put. Promovišemo i ljepote prirode, tj. predjele i bogatstva, ljekovita bilja i sve ono čime nas je stvaralac bogato darovao. Možda baš zato, zbog tog bogatstva prirode, uma i duha, kako ste i sami lijepo rekli, ponekad izgleda da samo Satana ovdje želi da napravi crnu rupu civilizacije ili našeg etnosa. Ali mu mi to nećemo dati, kao što u svom pohodu nije uspio ni do danas. Znam koliko volite Dostojevskog, pa ću iskoristiti i njegovu rečenicu da će ljepota, ipak, spasiti svijet. Ljepota prirode, ljudi, slobode, zdravlja, ali i stvaralaštva. Želimo da nastavimo da koračamo tim putem i vjerujemo da ćemo biti još uspješniji u danima i godinama pred nama.
Elizabeta: Svaka bajka i svaka priča, bila životna, profesionalna ili literarna, mora imati svoj početak, svoj zlatni ram koji je boji i omeđuje. Kako sada izgleda sjećanje na pređenu stazu i taj zlatni ram „Medici.com“-a?
Momo: Priča je duga i sadržajna, stvarala ju je i oblikovala stvarnost, moja profesionalna karijera vojnog ljekara, susret sa ljudskim sudbinama, posebno tokom ratnih dejstava kada su se spasavali životi, organizovalo zbrinjavanje, u hodu mijenjala i doktrina i strategija i taktika, potreba da se to zabilježi, o čemu svjedoči i knjiga o „Srpskom vojnom sanitetu“ čiji smo izdavači bili i koja je doživjela veliki uspjeh i medijsku pažnju na našem etničkom prostoru. I baš ta potreba da se otrgne od zaborava, da se zabilježi, da se komunicira, da se spaja i gradi i služi ljudskom dobru kroz medicinu i zdravlje, baš pod našim balkanskim nebom, okupila je grupu ljudi, entuzijasta, stručnjaka i naučnika, koji su zajedno počeli da kreiraju sadržajnu priču dugu evo već 20 godina. Hvala Vam što ste i Vi, Elizabeta, u toj grupi odabranih, visoko kompetentnih ljudi koja je svojim pregalaštvom i ljudskom toplinom, spremnošću da pomognete svima koji Vam se za pomoć obrate, dala pečat i uljepšala, kako ste i sami divno rekli, zlatnu boju rama našeg „Medici.com“-a koji je davno izašao iz okvira uskogrudosti i preskočio sve administrativne i svake druge regionalne granice koje ljudi kreiraju. Naša granica su najviši standardi struke i nauke, najljepše stvaralačke vrijednosti i dostignuća, zdravlje tijela i duha i samo smo time omeđeni.
Elizabeta: Duh ljudi Vaše, pa i moje generacije, oslobađan je i njegovan u specifičnom vremenu i prostoru, kroz obrazovanje i vaspitanje koje je imalo težnju da kod nas razvije osjećanje svijesti o neophodnosti poštovanja osnovnih vrijednosti, a najviše ljubavi, slobode, patriotizma. U takvim okolnostima oslobađao se naš stvaralački duh i mi smo živjeli s tim osjećanjem. Čini se da mladi ljudi danas uglavnom nemaju tu vrstu motivacije, osim rijetkih izuzetaka. Da li dijelite to stanovište i razmišljate li o podmlađivanju uređivačkog kolegijuma „Medici.com“-a?
Momo: Da, u vremenu u kome živimo sve se nekako pomjerilo i iščašilo, od školskog sistema, do sistema zapošljavanja i rada, nekako je mnogo kvantitativnih i novčanih pokazatelja individualnih vrijednosti, koje stvaralaštvo po sebi ne trpi. Nema istovremenog razvijanja neophodnih ljubavi prema poslu i prema bilo čemu. Ljubav u smislu harmoničnih odnosa i posebnih veza među ljudima, kao da je zgasla. Ipak, ne smijemo da mladima ukinemo nadu i zatvorimo vrata. Jeste kod mladih prevladao impuls kratkoročnih zadovoljstava i ispunjenja svih želja, ali nam upravo dugoročne vrijednosti koje ste pomenuli život čine ljepšim i stabilnijim. U tom smislu su mladim i darovitim stvaraocima, čija se naučna i stručna zvijezda nazire vrata, i kontakti „Medici.com“-a široko otvoreni da iskažu sebe i postanu prepoznatljivi most buduće medicinske saradnje.
Elizabeta: Na ovim našim prostorima, posebno u Bosni i Hercegovini, se, nažalost, čak i sanjana ljepota plaća, kako je davno napisao upravo naše gore list, a veliki filozof života Ivo Andrić, skulptor riječi, proročanski tumač naših sudbina. On nam je svojim djelima otkrio ljekovitu moć riječi, priče u kojima se tope sadašnje nesreće i gubi agresivnost stvarnosti. S druge strane, upravo je Ivo Andrić na specifičan način upotrebljavao i pojam mosta, kao izvorne, vječne čežnje čovjeka da sve premosti, vrijeme, prostor, ljude... I to je smisao i ideja vodilja „Medici.com“-a. Da li u tome svemu, u tom sjajnom pohodu nailazite na podršku, institucija, sistema?
Momo: Nailazimo, naravno, na dobre ljude i na podršku prije svega Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, sada aktuelnog ministra Alena Šeranića, Fonda za zdravstveno osiguranje Republike Srpske, članova i rukovodstva Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, posebno akademika Duška Vulića, akademika Zdenku Šećerov Zečević, prof. dr Slobodana Jankovića, prof. dr Srboljuba Golubovića, dekana Medicinskog fakulteta u Banjaluci prof. dr Ranka Škrbića, direktora UKC prof. Vlada Đajića, akademika Rajka Igića, Anđe Ilić, to su sve naši dragi prijatelji saradnici, vjerujemo i da naše najviše rukovodstvo, gospođa Željka Cvijanović, predsjednik Milorad Dodik, dr Nenad Stevandić i drugi takođe rado čitaju naš časopis, ukoliko im svakodnevne obaveze dozvoljavaju. Pomenuo bih i ministarku zdravlja Republike Srbije prof. dr Danicu Grujičić, koja je od samog početka naš saradnik, inače heroina koja je pružila veliku nesebičnu pomoć svim pacijentima iz Republike Srpske, posebno onkološkim bolesnicima, ali i nekadašnjeg ministra zdravlja Crne Gore prof. dr Miodraga Radunovića, aktuelnog dekana Medicinskog fakulteta u Podgorici. Pomenuo bih i Vas lično, jer ste dali nesebičan doprinos ne samo stvaranju časopisa, već ste učestvovali i u institucionalizaciji naših odnosa i sa Crnom Gorom i sa brojnim ustanovama u Srbiji, ali prije svega sa Vojnomedicinskom akademijom, kao gigantom medicinske misli, struke i nauke i ustanovom koja je tokom rata zbrinula na destine hiljada ranjenika i boraca sa naših prostora. VMA ima posebno mjesto u našim srcima i imaće uvijek prostor u našem listu. Ne bih da propustim da spomenem i njenog nekadašnjeg načelnika generala Miodraga Jevtića, ratnog hirurga i sjajnog oficira, čiju smo takođe nesebičnu podršku imali u prvim danima i godinama našeg postojanja, ne samo mi kao časopis već i Republika Srpska u cjelini i tokom rata, ali i kasnije, budući da smo imali i potpisane ugovore o saradnji i liječenju, ali i brojne druge ljekare i neimare ove kuće zdravlja prof. Popovića, Čolića, Raičevića, Lepića, Balinta, Todorovića i aktuelnog načelnika pukovnika Vukosavljevića sa svojim timom uključujući prije svega dr Resana i mnoge druge. Pomenuo bih i Srpsko ljekarsko društvo, ali i sjajne pojedince poput akademika Nedeljkovića, veličanstvenog akademika Kanjuha, sjajnog čovjeka Ljubu Perića, mog prijatelja i zemljaka Radenka Karalića, prof. dr Ljiljanu Vujotić, vrijednu i jedinstvenu Slavicu Žižić, neponovljivog pregaoca i izuzetnog čovjeka prof. dr Milovana Bojića i mnoge druge koji mi neće zamjeriti ako ih eksplicitno ne spomenem, ali koji su sebe ugradili kao svjetleći kristali bogatog mozaika časopisa „Medici.com“. Tu je, naravno i moja porodica, prije svega supruga Vera, čiji je udio u svakom broju prepoznatljiv. Naravno, i brojne kompanije sa kojima sarađujemo.
Elizabeta: Dakle, dragi Momo, na osnovu svega što smo rekli, na osnovu anamneze uzete iz sadržaja ovog razgovora, dozvolite mi da postavim dijagnozu. Vi ste, prije svega, oficir i džentlmen, ljekar i lirska duša, sjajan suprug, otac i ponosan djed, ali i vrlo uspješan kormilar broda „Medici.com“-a. Govorili smo o njegovom razvojnom putu, o perspektivama i vizijama i vjerujem da će u vremenu koje dolazi naš časopis biti još uspješniji. Vaš kredo u stvaralaštvu i životu su – vjera, nada, ljubav. Recite nam za kraj, u šta vjerujete, čemu se nadate, šta volite?
Momo: To je sve nekako povezano. Vjerujem u ljude, u pobjedu ljudskog dobra, uvijek i uprkos svemu čak i onda kad se čini da odnos dobra i zla nije baš povoljan. Nada je za mene mjera uspostavljanja ravnoteže u kretanju naprijed, u nove horizonte, u mirnu budućnost, sigurnu i prosperitetnu Republiku Srpsku i naše prostore u cjelini, u jačanje i unapređenje zdravstvenih sistema, naše nauke i prakse. Nada uvijek vraća snagu i obnavlja povjerenje među ljudima. A ljubav je osnovna pokretačka snaga svega, mjera valjanosti i uspješnosti našeg života.
Elizabeta: Ljubav je, dakle, ipak, sve. Ljubav prema ljudima, stvaralaštvu, uz vjeru i nadu da će naš „Medici.com“ u godinama pred nama nizati nove i nove uspjehe i premostiti nove prostore, doseći nedosegnuto i naići na podršku i razumijevanje u svojoj misiji. Momo je pomenuo koliko volim Dostojevskog, koji je snagom proviđenja uspijevao da prosvijetli najskrivenije odaje ljudske duše, ali za rezime ovog razgovora sa sjajnim čovjekom kakav je dr Pušac, izabrala sam riječi jednog drugog ruskog stvaraoca Sergeja Jesenjina, koje možda najjasnije odslikavaju mog sagovornika:
„U oluji, u buri, kraj nedaća svih,
Uz teške gubitke i uz tugu kletu,
Biti nasmijan, prirodan, tih -
Najveća je umjetnost na svijetu.“
O Savindanu, 2024. Ljeta Gospodnjeg
Prof. dr Elizabeta Ristanović
Pogledajte galeriju
.png)
.jpg)
