NMK

21 AUG 2020
Autor:
Medicicom

Odbor za kardiovaskularnu patologiju Srpske akademije nauka i umetnosti
Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu i KBC „Bežanijska Kosa“
Uredništvo časopisa „Medici.com“ (Banjaluka, Republika Srpska)

OSOBINE VIRUSA
BOLEST ZBOG EBOLA VIRUSA (EBOLA HEMORAGIČNA GROZNICA) – JEDNA OD NAJSMRTONOSNIJIH BOLESTI ČOVEČANSTVA

(Opšti pregled)

Vladimir Kanjuh, Snežana Kanjuh, Marija Zdravković, Momir Pušac

Virusi1-4 (lat. virus = otrov, ali naziv ne odgovara suštini pojma) su najmanji (20 – 600 nm u prečniku) i najjednostavniji mikroorganizmi. Prolaze kroz bakterijske filtere i mogu se videti tek elektronskim mikroskopom. Sadrže dvostruki lanac DNK ili jedan lanac RNK (nikada oba lanca), koji su okruženi proteinskim ili proteinsko-lipidnim omotačem. 

Nemaju enzime i ćelijske organele. Ne mogu da sami stvaraju energiju i sintetišu proteine. Da bi se reprodukovali moraju da uđu u ćeliju i da koriste njenu mašineriju. Njihov genom ima samo informaciju šta treba da se izgradi sredstvima i materijalima ćelije kako bi se stvorile nove virusne čestice. Virusi se, dakle, razmnožavaju od svoje nukleinske kiseline, a ne deobom kao bakterije. Oni su obligatni intracelularni paraziti. 

Po svojoj strukturi, virusi se razlikuju od ćelija prokariota i eukariota, tj. ćelija bez ili sa jedrom. Izvan ćelija, virusi su potpuno inertni. Genomi mnogih virusa su pročitani i obznanjeni naučnoj javnosti. Danas se mogu modifikovati genetskim inženjeringom („novi virusi iz laboratorije“) jer je čovek počeo „da se igra Boga“, ubrzava evoluciju virusa, što može biti dobro ali i jako štetno zbog mogućnosti bioterorizma.

Napadaju životinje, ljude, biljke, bakterije (bakteriofagi). Mogu da oštete i ubiju ćeliju (citocidno dejstvo) ili da žive manje - više u koegzistenciji i simbiozi sa ćelijom. Virusi mogu da doprinesu malignoj alteraciji ćelije (Rous-ov sarkom kokoši5); da unesu u ćeliju kancerske gene „ukradene“ prilikom ranijeg boravka u nekoj drugoj ćeliji5; onkogeni virusi su mnogi DNK i RNK retrovirusi5,6.

Izazivaju najsmrtonosnija oboljenja (ebola, velike boginje7, AIDS8-13, itd.) ili blage bolesti. Nekad postoje samo vironoše. Smrtnost od ebola virusa je bila 25 – 90%. U poslednjoj epidemiji velikih boginja u Jugoslaviji, 1972, zarazilo se 175 ljudi a umrlo 35, ali je 18 miliona Jugoslovena vakcinisano i epidemija je zaustavljena za dva meseca7. 

Zaraznost virusa varira. Najveća je kod morbila, ebole, gripa14 i sadašnjeg SARS-CoV-2 izazivača COVID-1915. 

Još nisu pronađeni efikasni lekovi protiv virusa. Međutim, postoje vakcine za prevenciju izvesnih virusnih infekcija (koje, nažalost, postaju bezvredne ako se virus dovoljno promeni – mutira).Virusi, manje ili više, često mutiraju (naročito virus gripa), tj. menjaju delove svog genoma. Ova promena je najčešće beznačajna ili nekorisna za virus, ali nekada može da ga ubije ili, suprotno, da mu poveća zaraznost i/ili smrtnost.

∗ ∗ ∗

Bolest zbog Ebola virusa (Ebola virus disease - EVD) ili Ebola hemoragična groznica 

(Ebola haemorrhagic fever)16-20 

Jedna je od najsmrtonosnijih bolesti čovečanstva (smrtnost se u dosadašnjim epidemijama kretala od 25% do 90%!) i poredi se sa velikim boginjama i antraksom. Zbog povišene temperature i groznice, uz nekontrolisana spoljašnja i unutrašnja krvavljenja, spada u hemoragične groznice. 

Prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO = WHO), pored hemoragičnih groznica zbog Ebole i Marburgvirusa (Filoviridae), postoje još tri familije virusa (sa oko 30 RNK virusa) koje izazivaju hemoragičnu groznicu. Arenaviridae: Lassa fever, Junin, Mechupo; Bunuaviridae: Crimean – Congo haemorrhagic fever, Rift valley fever, Haantan haemorrhagic fevers; i Flaviviridae: Yellow fever, Dengue, Omsk haemorrhagic fever i Kyasamur forest disease.

Virus Ebole je probio barijeru vrste i od raznih životinja prešao na čoveka koji je onda zaražavao druge ljude. 

Bolest se prvi put pojavila 1976. na dva mesta u Africi: Južni Sudan i Demokratska Republika Kongo u selu Yambuku, uz reku Ebola (otuda ime Ebola), gde je virus prvi put izolovan. Nove epidemije su se pojavile 2014 – 2016. u zapadnoj Africi (Gvineja → Sijera Leone i Liberija) i 2018 – 2019. u istočnom delu Demokratske Republike Kongo. Energičnom i brzom reakcijom SZO sve ove epidemije su lokalizovane i zaustavljene. Pojedinačni slučajevi Ebole importovani i registrovani su i izvan Afrike u Evropi, Americi, Aziji. 

Karakteristike Ebola virusa. Spada u familiju Filoviridae (sa šest vrsta). „Filo“ = mikroskopski filament jer tako izgleda (Sl. 1 – 4). Ebola virus je linearan, nesegmentiran, izgleda kao mikroskopska filamentozna partikula, izvijena i sa granama, kao „pastirski štap“. Sadrži jedan lanac RNK kao genom u proteinskom omotaču.

Ebola virusu je sličan Marburgvirus (Sl. 5) koji je bio zarazio osoblje u nemačkom gradu Marburgu, koje se staralo oko uvezenih (ali zaraženih) majmuna. 

Interesantno je da su u našem Institutu za serume i vakcine na Torlaku u Beogradu uvezeni takvi (zaraženi) majmuni, koji su bili potrebni za proizvodnju naše poliovakcine (jer se virusi uspešno odgajaju u kulturi ćelija bubrega majmuna23). Veterinar Instituta dr Ž.S. se zarazio Marburgvirusom. Bio je hospitalizovan na našoj Infektivnoj klinici u Beogradu i, srećom, ličnim zalaganjem akademika Koste Todorovića, ipak, ostao živ.

Izvor i način zaražavanja virusom Ebole. Prirodni rezervoar Ebola virusa je slepi miš koji se hrani voćem – Fruit-eating Bat (Sl. 6). On zaražava šimpanze, gorile, druge majmune, šumske antilope i bodljikavo prase (Sl. 7). Čovek se zaražava od ovih životinja ili direktno od pomenutog slepog miša kontaktom sa njima (živim ili mrtvim), sa njihovom krvlju, sekretima i telesnim tečnostima i ako jede njihovo sveže meso, odn. nedovoljno kuvano (Sl. 8). Zaraza se sa čoveka na čoveka prenosi direktnim kontaktom preko povređene kože, sluzokoža, krvi ili telesnih tečnosti obolelog, fecesom, povraćenim sadržajem, pljuvačkom, urinom, znojem. Zaraza se prenosi i preko umrlog bolesnika i tokom njegove sahrane ako se leš dodiruje ili kupa. Virus može postojati i u mleku dojilja kao i u spermi, tj. može se dobiti seksualnim odnosom. Mleko i spermu treba testirati. Seksualni odnosi se dozvoljavaju tek posle dva negativna nalaza na virus Ebole. Takođe, zaražavanje je i preko predmeta obolele osobe i kontaminiranog okruženja. Naročito je često kod lečenja bolesnika (zdravstveni radnici) i brige o njemu i oko njegove sahrane u smrtnom slučaju. Dok ima virusa u krvi bolesnik je zarazan. Virus se, dakle, ne nalazi u vodi i vazduhu. Deca i mladi su relativno pošteđeni od Ebole, ali je to možda zbog toga što ređe dolaze u kontakt sa zaraženim materijalom. 

Inkubacija traje 2 – 21 a najčešće 8 – 10 dana. 

Virus Ebole se dokazuje iz oralne tečnosti ili krvi putem nalaza: Odgovarajućih antitela ili antigena, RT–PCR reakcijom (Reverse transcriptase polymerase chain rection), elektronskom mikroskopijom i nalazom virusa u kulturi ćelija.

Etio-patogeneza Ebole. Virus dospeva u ljudski organizam kroz povređenu kožu i sluzokože (oči, nos, usta), preko zaražene hrane, majčinim mlekom, seksualnim odnosom preko sperme. Prodire u krv dovodeći do viremije. Virus napada: imunski sistem („imunska paraliza“), tj. makrofage i dendritične ćelije. Zatim, endotelne ćelije, parenhimne ćelije, naročito jetre i bubrega, dovodeći do likvefakcije ovih organa. Nekad je i multiorgansko oboljenje sa šokom. Dolazi do ekstremnog gubitka tečnosti sa dehidratacijom i sniženjem krvnog pritiska. Zbog poremećaja u zgrušavanju krvi dolazi do nekontrolisanog spoljašnjeg i unutrašnjeg krvavljenja.

Simptomatologija bolesti zbog Ebola virusa je prikazana na Sl. 9-11. 

Lečenje. Ne postoji lek protiv Ebola i Marburgvirusa. Primenjuju se eksperimentalni lekovi. Terapija je simptomatska. Najvažnija je hidratacija bolesnika i borba protiv niskog krvnog pritiska i sekundarne infekcije.

Srećom, napravljene su efikasne vakcine (ruska i američka) koje su primenjene u Gvineji i Demokratskoj Republici Kongo.

Posledice preležane Ebole. Virus može da perzistira u spermi, tečnostima u vezi sa trudnoćom i drugim telesnim tečnostima, majčinom mleku i u imuno-privilegovanim mestima: testisi, unutrašnjost oka, centralni nervni sistem, placenta, amnionska tečnost i fetus. 

Takođe, perzistiraju umor, mišićni bolovi, problemi vida, bol u želucu.

Pitanje obdukcija umrlih od Ebole.21,22 SZO je zabranila obdukcije kako bi se smanjio stepen zaražavanja!? Isto je to učinila (uslovno, ako ne postoje uslovi za bezbedan rad) i u slučaju SARS-CoV-2 koji izaziva COVID-19. Srećom, u ovom drugom slučaju, nisu je poslušali patolozi Italije, Nemačke, SAD i drugi. Smatramo da je to nenaučni korak SZO i velika greška jer se samo obdukcijom uz sledujuću histopatologiju može precizno i najtačnije odrediti osnovno oboljenje („zbog ili sa COVID-19“) kao i suštinske i manje važne morfološke lezije u svim organima, uzrok smrti i direktna dijagnostika virusnih čestica elektronskom mikroskopijom. 

 

 

Pogledajte galeriju

Naši partneri

Pročitajte još...

21 AUG 2020 Autor: Medicicom

Događaj dana